Vinkovci - Dan 14. studeni 2009. godine su mnogi prozvali povijesnim za Vinkovce.

Povijesni utoliko što je po prvi puta nacionalna selekcija gostovala u Vinkovcima. Tako su mi rekli.

Gostovala!?

Pa zar nije igrala kod kuće? Zar nismo i mi Hrvatska?

Ako igra u prijestolnici, onda igra kod kuće, a u Vinkovcima gostuje! Prilično zbunjujuće! Bar meni!

Što bi bilo da je igrala u Lihtenštajnu?

Isto bi gostovala!?

Slijedi li iz toga zaključak da smo mi u Lihtenštajnu!?

Zezam se, naravno! Moram naglasiti to da se zezam kako me opet pojedinci ne bi krivo shvatili i kako ne bih ispao na kraju tko zna što.

Ne usudim se ni napisati!

Međutim, prije nego se osvrnem na tu povijesnu tekmu, moram napisati nešto što je mene toga dana puno više emotivno zdrmalo.

Nekih sat vremena prije početka sam saznao da nas je napustio Ivica Šesto.

Jedan od najvećih igrača koje je ovaj grad i ovaj kraj iznjedrio.

Bio sam mali, još me tata vodio na utakmice, ali se sjećam kako je taj čovjek zabijao golove i koliko mi je radosti priuštio.

Možda je bio i jedan od najznačajnijih nogometaša za moje zaljubljivanje u taj sport.

Imao je taj rođeni dar za gol. To nešto što se ne može naučiti. S tim se jednostavno rađaš. To ili imaš, ili nemaš.

A on je to itekako imao. I bio je sjajan i skroman čovjek.

Da nije bio takav, tko zna gdje je mogao dogurati. Vjerojatno do najvećih svjetskih klubova.

Sjećam se kako nije podnosio hladnoću, te je pri jako niskim temperaturama obavezno nosio rukavice i nešto kao trenerku, ispod dresa. Ovo je možda totalno nebitna stvar, ali meni je to ostalo u sjećanju, dok puno, možda, važnijih stvari u životu nisam zapamtio.

Sjećam se kako me prije nekog vremena moj šef na poslu pozvao u svoj ured i s vrata me pitao da li znam čovjeka koji je sjedio s njim.

Naravno da sam znao. Rukovali smo se i imao sam ga čast upoznati.

Bio sam izuzetno ponosan jer je on bio jedan od heroja mog djetinjstva!

Tako je za mene ova utakmica počela u izuzetno tužnom raspoloženju i moram priznati da se nikako nisam mogao uživjeti, niti se onako u potpunosti opustiti.

Osim toga, nikako ne mogu oprostiti vodstvu naše reprezentacije što nisu baš nikoga pozvali iz Cibalije, ali o tome sam već pisao u prošloj priči i ne želim se ponavljati.

Mogu samo dodati još i to, kako je stvarno simptomatično da nije niti jednog igrača bilo iz prvih pet klubova HNL-a.

A Vinkovci sjajni. Naravno, i ne samo Vinkovci, jer se skupilo dosta navijača iz cijele Hrvatske i dijaspore. 

Navijanje kao da se igra odlučujuća kvalifikacijska utakmica. Pljesak za svaki potez.

Ne moram ni reći da se nije zviždalo himni gostujuće reprezentacije, a pozdravljao se pljeskom i izlazak i ulazak svakog igrača Lihtenštajna dok su naši doživljavali ovacije.

Ja to zovem nogometnom kulturom i tradicijom koju Vinkovci definitivno imaju.

Čim sam došao na stadion, prvo sam tražio po tribini čuveni transparent ‘Vinkovci’ koji je obišao pola svijeta. Našao sam ga skroz u dnu istočne tribine pa mi je bilo malo čudno zašto je tamo, ali kad je krenula koreografija, sve mi je bilo jasno. Bio je baš tamo gdje i treba biti.

Sa kopa Cibalijinih navijača na istočnoj tribini je sve kretalo. Ponovno sjajna koreografija koju neću opisivati, jer će se dolje na fotkama sve puno bolje vidjeti.

A reakcije i komentari u medijima su bili odlični što smo i očekivali, jer jednostavno drugačije niti nije moglo biti.

Sve je bilo zaista besprijekorno. 

Cibalia i njezini navijači su dobili ‘čestitku’ za rođendan, ali i dokazali da su zaslužili u što skorije vrijeme neku natjecateljsku utakmicu.

Kad kažem ‘skorije’ ne mislim za pedeset godina, jer obzirom na dosadašnje nastupanje repke u Vinkovcima i to bi bilo ‘skorije’.

Uglavnom, zaključujem, reprezentacija nije gostaovala u Vinkovcima.

Igrala je kod kuće.

Sada svi s nestrpljenjem čekamo Slavonski derbi. Ove je godine on zaista u pravom smislu riječi.

I oni i mi igramo odlično i u samom smo vrhu. Ali ni to, a ni sjajna atmosfera u Vinkovcima, nisu ipak bili dovoljni nacionalnoj televiziji da to proglasi derbijem i prikaže u direktnom prijenosu.

Koliko čujem, dolazi veliki broj gostujućih navijača, što me veseli, i sprema se pravi spektakl.

Žao mi je samo ostatka Hrvatske, što to neće moći vidjeti, zbog nekih sitnih duša koje se moraju dodvoriti ‘našem najjačem klubu’.

Ali, što je, tu je.

Slavonija je ponovno na nogama, kao i prije osamnaest godina, ali ovoga puta, sva sreća, samo zbog nogometa, i inati se više nego ikada!

Fotos: Ranko Stažić