Vinkovci - Tresla se brda, rodio se.. ipak ne miš.

Ali se u mnogo čemu može i tako reći.

Sve je počelo bombastičnim najavama navijača iz susjedne nam županije kako će izvršiti invaziju na naš ‘mali grad’ te kako će ih doći dvije tisuće.

Prvo što sam pomislio je bilo kako se njih ne može toliko skupiti ni na njihovom stadionu, i to kad sve prebrojimo, zajedno sa osiguranjem, i igračima obje momčadi.

Zatim sam se kladio s ekipom na poslu da ću se poslije utakmice kupati gol u Bosutu ako ih bude šest stotina.

I, naravno, dobio okladu. Nisam bio niti blizu kupanja.

Treba biti realan i priznati kako je prvo poluvrijeme protiv Osijeka bilo možda i najlošije u ovoj sezoni.

Oni još gori,al’ su jednu loptu uspijeli ugurati u naš gol ni krivi ni dužni.

Drugo samo se poluvrijeme vratili u sasvim drugačijem ozračju.

Što bi rekli sportski komentatori, kao da je na teren istrčala neka druga ekipa.

Stvorili neke odlične šanse, zabili jedan prekrasan gol, ali na kraju, mislim, ipak najrealnije – nerješeno.

Ovo što sam sad napisao baš i nije navijački, ali to ja više sebe tješim, jer mi svi govore, kako je dobar i bod. Bitno da se niz nepobijedivosti nastavlja.

Ma ne slažem se ja baš s njima, al eto, nek’ im bude.

Ono zbog čega se ipak nakon trešnje nije ‘rodio miš’ je bilo navijanje.

Prvo, svaka čast navijačima iz grada na Dravi, na cvijeću i svijeći koju su zapalili ispred ploče poginulim braniteljima i navijačima Cibalije.
Još im više hvala na molitvi za njihove duše.

A onda je počelo, po meni, možda i najbolje navijanje kojeg se, sad ovako na brzaka razmišljajući sjećam, ove sezone na našem stadionu..

Nije bilo spektakularne koreografije ali je bilo puno zastava koje su meni uvijek sjajan dekor za tribinu.

Posebno mi se sviđalo to izmjenjivanje puno zastava, pa onda ostane samo jedna velika. Onda opet zavijore sve, pa opet ostane samo jedna velika.

Sjaaaaaajno, rekao bi jedan moj frend!

Izuzetno mi je drago što nije zaboravljen Ivica Šesto, stvarna legenda vinkovačkog nogometa i što mu je posvećen transparent i minuta šutnje.

A moram priznati da me razveselila i poruka čestitke prolasku Portugala na svjetsko prvenstvo.

Nekima se neće svidjeti ovo što sam napisao, ali ne mogu nikako zaboraviti sveopće slavlje po susjednoj nam državi kad nas je s EP, na onaj tragični način, izbacila Turska.

Grla i dlanovi se nisu štedjeli, ali je bilo i iznenađujućeg zajedničkog navijanja.

S jedne strane se orilo: ‘ U boj, u boj’, a sa druge: ‘Za narod svoj’.

Bilo je to prekrasno slušati, no nisu izostala ni međusobna podbadanja a ni duhovite dosjetke, kojih uvijek ima u Slavonskom derbiju, i koje ga čine najposebnijim derbijem naše lige.

U međuvremenu sam pročitao jedan sjajan članak koji je napisala Ivana Vrkljan. Jednostavno nisam odolio, te ga, uz njezinu dozvolu, prenosim svima vama.

Mislim da ću je najbolje opisati kada kažem samo jednostavno – navijačica!

Ona prava, istinska!

Svi koji su pročitali tekst su se oduševili te je dobila pregrš pohvala i čestitki, ali ona naglašava kako to nije pisala zbog toga, nego je samo htjela prenijeti dio onoga što nosi u sebi.

Citiram ju: “To je priča o jednoj velikoj ljubavi prema nogometu, voljenom gradu i klubu o ljudima i posebnoj zajebanciji koja postoji samo u Vinkulji”:

SAMO VINKULJA

Eto prošla i moja tri tjedna godišnjeg odomora...eo me nazad tu di niko ne kuži moje fore, di niko ne zna pit rakiju, tu di svi dr(u)kaju (na) za hajduka a meni u glavi SAMO VINKULJA!!!! Ali ako ćemo iskreno dobro odrađena tri tjedna, stalo je tu četiri tekme, dvoje svatova, završen trans, party u Baginoj birtiji, promocija Bakarićeve knjige.....ako idem kronološki priča bi išla ovako: tog 24 .listopada malo sam ranije utekla s posla nebi li stigla na autobus koji je vozio prema istoku....ništa to ne bi bilo smiješno da to nije bio lastin bus za beograd, vozači jedan srbin a drugi crnogorac, „bre ko nas to zavadi“ kaže crnogorac dok je srbin mudro šutio i pitao me oću kafu.....sve pet stari moj ali ne pijem i ne jedem sa srbima, bez uvrede, meni je 18 godina malo da zaboravim...ali da su smješni brate mili jesu...i stigla ja tako do bajakova i put vinkulje....ulazim autom u vinkulju i pojavio se onaj neopisiv osijećaj, srce je lupalo sve brže i brže, kući sam, to je bio taj osjećaj pripadnosti, ljubavi, uzbuđenja, ponosa, opet ću vidjet obitelj, popit pivo s ekipom i na tekmama urlat iz sveg glasa CIBALIA ŠAMPION! e pa tako je i bilo jer smo tog istog dana kad sam stigla igrali s Dinamom u Zgb....ne mogu reć da sam se odmorila od puta jer nisam ali to je bilo i manje bitno jer sam nekako i iskemijala da krenem dan ranije iz Splita nebili stigla na bus za Zgb!!!! tekma odlično odrađena, da sad tu ne dužim svi znaju kako je bilo i tu se više nema šta reć!! kući se vratila promukla od urlanja ali vrijedilo je, ma ustvari vrijedi svaki put neovisno o tome s kim Cibalia igra, meni je svaka tekma bitna jer ja navijam za Cibaliu, a ne za gostujuće navijače, televiziju, ne navijam da bi me neko pohvalio, ne navijam da se pokažem, ja navijam jer VOLIM!!!!!! E onda je došao tjedan gdje sam se posvetila dovršavanju transa UŽ, zavšna bojanja, šivanja vezica (hvala mama), pa ono beskrajno piljenje u trans. i glupi osmjeh od uha do uha jer konačno je gotovo ono o ćemu sanjam već 5 godina. Subota, Cibalia-Međimurje, tekma ko tekma je bila kao i svaka druga domaća, prvo pivo u slaji pa pravac stadion. Jedina razlika je bila ta što je naš novi suputnik bio na mojim leđima u ruksaku!!!!!! njegovo prvo pojavljivanje u javost, srce mi ko kuća!!!! Poslije tekme drito slaja na party, klopa, pivo i rakija u potocima........ neću dalje, ko je bio zna da se to neda ispričat! Iza toga jedan mirniji tjedan gdje smo pepričavali doživljaje s tulumiške, liječili se od mamurluku i lagano pripremali za tekmu s CS u Kranjćevićevoj!!!! teta jozaga i ja odlučile smo ženturači pokazat svijeta tako da je naš trans krenio na svoje prvo gostovanje. Cibalia zabila tri gola, mi popili more rakije i još na povratku stigli otić do štajge na pizzu i pivo!!!!!!!!! Povodom 90 godina kluba Vikulja je dobila tu čast da se po prvi puta reprezentativna utakmica odigra na stadionu Mladosti.... Hrvatska-Lihtenštajn 5:0, potrefilo se to baš na dan kad su Ica i Lara imali svatove... ali smo uspijeli odrait i jedno i drugo.... prvo na tekmu pa juriš se kući upristojit za svatove....... svatovi zlo i naopako, ko je bio trezan neka baci kamen prvi!!!!! treznila sam se od svatova sve do puta kada sam kretala nazad za Split, na putu sam stala u Zg, na pauzi između vlakova, popila pivo dva i pegla za split nagibnim vlakom. U vlaku mi je bilo užasno muka, više nisam bila sigurna jel to od naginjanja ili zbog toga što sam sve dalje i dalje od Vinkovaca.... ma bit će da je to zbog ona dva piva......
Sutra je subota............................ Cibalia-Osijek...... dok ovo pišem mjerim si puls.... srce ponovo jače kuca......... nisam tamo fizički ali srce i duša su sutra s vama na tribini…….. TI SI MI PRVA I ZADNJA TI SI MI JEDINA!!!

PS. Moram zahvalit svima koji su nam pomogli oko izrade transparenta stoga hvala g. Matakoviću koji nam je napravio pripremu u svom prepoznatljivom stilu, hvala dečkima koji su odvojili svoje vrijeme i pomogli nam nacrtati ženturaču, hvala Bakariću koji nas je podržao u svojoj Priči sa zapadne strane, hvala svima koji su prihvatili ovaj način zajebancije, Jozićka hvala tebi što si se odvažila i pokrenila ono o ćemu sanjam dugo, hvala Mario što si nas vozao i bio uvijek tu na raspolaganju kad nam je to trebalo, hvala mami koja je ostavila sve kućanske poslove i bacila se na šivanje vezica…….i HVALA BOGU ŠTO SAM SE RODILA U VINKOVCIMA.

Ivana Vrkljan

Tekst sam vam prenio u originalu po sistemu ‘copy/paste’ i nadam se kako će Ivana nastaviti pisati, te da ćemo možda uskoro dobiti i ‘Priče sa istočne strane’!