Vinkovci - Proslavili smo i zvanično rođendan jedinog nam kluba.

Iako je za mene proslava počela odavno i traje cijelu godinu.

Tamo od one nezaboravne koreografije ‘ZA JUČER, ZA DANAS, ZA SUTRA’, pa preko svih pobjeda i uspjeha koje je izborila naša Cibalia ove sezone.

Igrači su tako na najbolji način čestitali rođendan svome klubu.

Ali trebala je i ovakva ‘službena’ proslava kako bi se dala prilika svima da se poklone klubu kojeg mi volimo uvijek, jednako i kad je u borbi za opstanak i sada kada se bori za Europu.

Komentari su razni od onih koji su oduševljeni do onih koji su totalno nezadovoljni viđenim, što je na neki način i normalno.

Svi koji smo bili tamo bi vjerojatno to drugačije napravili, ali to je uvijek tako. Svi smo mi ‘treneri’, ‘selektori’ i svi uvijek ‘znamo i možemo’ bolje.

Nisam ja taj koji treba ocijenjivati ili suditi, a malo kome je i bitno moje mišljenje, stoga ću, kao i uvijek, reći samo neke svoje impresije.

Dakle, bilo je sve puno balona, banera i sve nekako u nebeskoplavoj boji što je i očekivano.

Izmjenjivali su se razni govornici s nadahnutim govorima, (kako bi to rekli novinari) prisjećali se raznih događaja, priželjkivali svijetlu budućnost.

Bandovi se izmjenjivali i izvodili navijačke pjesme, dijelile su se plakete i priznanja.

Na kraju je prozvana i aktualna momčad a nije izostala niti rođendanska torta u obliku Cibalijinog grba.

I sve je to nekako bilo kao juha bez soli (dobro sam se već ufurao u te poznate novinarske fraze).

Falila je ‘sol’, odnosno, najveći od najvećih, naravno, nikad zaboravljeni Halil.

Za mene su te večeri dva trenutka bila posebno dojmljiva, a to su dolazak i preuzimanje priznanja Zahira, po meni jednog od najvećih igrača Cibalije svih vremena.

To je čovjek koji nije rođeni Vinkovčanin, ali čovjek koji je skoro cijeli svoj nogometni vijek proveo u našem klubu, nosio godinama kapetansku traku i dao sve što je mogao za Cibaliju.

Uvijek pouzdan, pravi vođa i primjer kako se bori i živi za svoj klub.

A ostao je velik i sada kada se ipak pojavio na ovoj proslavi, iako svi znamo kako je bukvalo odbačen iz kluba na kraju svoje karijere.

Bilo mi je strašno kada se to događalo. Uvijek se sjetim oproštaja Čopa i bio sam uvjeren kako će isto biti priređeno i Zahiru, a onda je on samo nestao, a do svih nas su doprle ružne priče.

Naravno, navijači to nikada nisu zaboravili i doživio je ovacije u prepunoj dvorani u Lenijama. Orilo se: ‘Zahire, Zahire!’

I samom su mi se emocije otele i pljeskao sam i skandirao zajedno sa svima.

Vidio sam mu na licu zadovoljstvo i veselje i nadam se da mu je ovo bar malo zacijelilo ‘rane’ koje su mu nanesene.

Vrhunac večeri za mene je bio govor legendarnog Tonka Cice Vukušića.

Mislim da će taj govor biti zapamćen kao i neki poznati govori koji su izgovoreni u povijesti. Bar u ovim našim krajevima.

Ne želim sada prepričavati ono što je Cico rekao, jer bi to bilo skrnavljenje, nego vam obećavam da ću nabaviti snimku te vam govor prenijeti u cijelosti.

Mogu samo reći da mi je svaka dlačica na tijelu bila uspravljena i nisam se prestajao ježiti a Cicina je svaka riječ pogađala na pravo mjesto.

Osjetilo se kako progovara iz svojih najdubljih emocija i kako tu nema pretvaranja, niti zadovoljavanja forme.

Bio je to govor iz srca!

Svaka čast i sve pohvale i navijačima kojih je bilo u priličnom broju i ostali su dostojanstveni kakvi su i bili cijele ove godine.