Vinkovci - Svanulo je konačno i to jutro. I odmah neki poseban osjećaj.

Sve se vraća.

Prvenstvo se nastavlja a s njim i naša borba da uhvatimo konačno tu Europu.  

Koliko god sam sve to s nestrpljenjem iščekivao, sada više nisam siguran veselim li se ili ne, jer odmah me počinje prati neka trema i onaj neki čudan osjećaj koji nemam nikada. Pa čak ni onda kada bi možda stvarno trebao imati tremu.

Nekako sam bezbrižno živio dok je bila zimska stanka. Malo se pratilo što se događa na pripremama, je li netko otišao ili došao i nije bilo nikakvih tenzija. Svi ti neki porazi i nule me baš i nisu doticale, jer ipak su to ‘samo pripreme’. Nitko nije došao, ali je još bitnije da nitko nije ni otišao.

A sada ponovno sve kreće.

Došao sam prilično rano što sam shvatio tek onda kada sam vidio kako su na stadionu jedino blagajnici i zaštitari koji su tek imali brifing.
Jesam li se toliko zaželio, ili ona već spomenuta trema? Nebitno, kako god se to zvalo.

Ipak nisam ušao odmah, nego sam napravio još nekoliko krugova po gradu i vratio se kada je već slika bila prilično izmjenjena, kada se rijeka ljudi već polagano slijevala u Lenije.

A na ‘zapadu – dolje’ u visini šesnaesterca sjevernog gola poznata lica. Svi oni koje sam ostavio na zadnjoj jesenskoj tekmi, dočekali su me i danas.

Kao da se ništa nije promijenilo i kao da je vrijeme stalo.

Kao da nisu ni odlazili kući.

Ispozdravljali smo se s velikim veseljem, s kakvim se ni s pojedinom rodbinom ne pozdravljam.

A sve su to uglavnom neki ljudi koje ne viđam od tekme do tekme, jer smo svi u nekim svojim poslovima i nekim svojim životima.
Ali, Cibalia nas je spojila i uvijek se možemo osloniti jedan na drugog ako gdje što zapne.

Nekoliko puta su mi, onako izdaleka, natuknuli kako bi bio red da napišem nekad nešto i o njima, a ne samo o navijačima na istoku, jer i svi mi doprinosimo navijanju i podstreku jedinom nam klubu.

Zaista, nisu navijači samo na istoku i obećavam, evo javno, da ću neke naredne textove posvetiti puno više njima.

To su zaista istinski navijači, ljudi koji nemaju razloga ni za kakva dokazivanja, niti foliranja. Navijači koji isto tako ne štede ni grlo, ni dlanove a ni živce.

Ljudi koji jednostavno vole Cibaliju najviše na svijetu!

U komentarima prije tekme smo se svi složili kako je baš ova današnja tekma protiv Intera, najvažnija u sezoni.

O njoj sve ovisi, jer ulazak u novu natjecateljsku sezonu je jako važan.

Ako se kiksa, a pod tim smatram i neriješeni rezultat, nikako nije dobro za samopouzdanje.

Svi smo nekako strijepili, da li su pripreme uspjele i hoćemo li ostati u formi od prije zime. Osim toga, i nedostajali su neki važni igrači.
S druge strane, ako se pobijedi, samopouzdanje raste, i svi postajemo definitivno sigurni kako je Europa zaista san koji realno mora postati java.

I postaje zaista!

Cibalia je odigrala odlično. Rutinerski. Jako sigurno.

Do te mjere da protivnik nije imao, bukvalno, niti jednu jedinu pravu šansu, dok smo mi osim penala, fulali još pet, šest zicera.

Za prvu tekmu, dok su još ‘noge teške’ kako bi rekli često citirani poznati sportski komentatori, sasvim odlično.

Osim dva predivna gola, veseli i to što sam vidio kako neki igrači na koje se možda i nije do sada toliko računalo, pokazuju da im je mjesto u prvom sastavu.

Bilo je super vidjeti kako se neki igrači, kojima forma i nije baš bila sjajna, sada vraćaju u pravom svjetlu.

Na istoku sjajno, navijanje za svaku pohvalu, a predstavljen je i novi centralni transparent koji će predstavljati skupinu ove sezone gdje god Cibalia igrala.

Moram reći da mi se jako sviđa za razliku od nekih prijašnjih, jer se po mom mišljenju vratio korijenima, a to su jednostavna i upečatljiva slova sa neizostavnim Ivicom bez nekakve ‘srcedrapajuće’ poruke!

Dakle sve je bilo sjajno!

I možda samo poziv svim štovateljima kluba da dođu u što većem broju na stadion, jer ova ekipa to zaista zaslužuje, a i sami ćete se počastiti jednim izvrsno provedenim popodnem, od čega ćete se bar još tjedan dana osjećati super!