Vinkovci - Nakon posljednje tekme na domaćem terenu, iznenadio me poziv ekipe iz Novog Sela, koji su na obližnjem salašu pripremili feštu povodom plasmana u Europu.

Nikada nisam bio tamo i iznenadilo me idilično okruženje i prekrasno uređen stan uz samu šumu. Kao iz vremena Đuke Begovića. Bar mislim da je to tada tako izgledalo.

Dečki su se stvarno potrudili i ugostili veliki broj navijača, a nešto kasnije je dočekana i kompletna ekipa Cibalije uz baklje i, ovih dana, neizostavnu pjesmu: 'Odjednom tugu zamijenila je sreća'!

Uz obavezan čobanac, roštilj i pjesmu, fešta je potrajala do ranih jutarnjih sati, ali tome nisam svjedočio, jer su moji puti vodili do svatova frenda koji se baš to večer ženio.

Ali svaka čast, još jednom, ekipi iz Novog Sela koja je dobro osjetila povijesni trenutak, i to na najljepši mogući način obilježila.

Za mene je ovo bio vrhunac proslave tog, već tisuću puta ponavljanog, ulaska u Europu. Počeo je bacanjem petardi a završio ovim događajem. Sve dalje je trebalo biti uživanje u onome što smo već ostvarili.

Iako sam pomalo izbjegavao tu temu, došlo je vrijeme da se i nje malo dotaknem. Baš smo komentirali, i tijekom utakmice, a i kasnije na salašu, kako nas je sve iznenadio mali posjet gledatelja. I bio je sramotno mali, obzirom na rezultate koje je naš klub postigao. Svi smo očekivali dolazak velikog broja ljudi koji će doći pozdraviti svoje junake.  No, to se nije dogodilo, iako su priče po gradu bile sasvim drugačije.

Opet su na stadionu bili oni isti koji su tamo uvijek. I kad igramo s nekim od 'velikih', i kad igramo s onima tzv. malim. To je ona najvjernija publika koja je tamo i sad kad smo u vrhu, ali je bila i onda kada smo bili u drugoj ligi.

Svi mi ove koji dolaze samo na tekme kada igramo protiv dva naša kluba zovemo 'vikend navijači'. Ne želim biti toliko radikalan pa reći, kao što to kažu neki u našim redovima, bolje da onda nikad ni ne dolaze, jer svaki je navijač uvijek dobro došao, ali moram priznati da ih zaista ne shvaćam.

Ovo je baš bio protivnik 'po mjeri' za dostojno proslavljanje jedne sjajne sezone. Bila je to utakmica u kojoj je Cibalia pokazala svu svoju moć i, ponavljam, dokazala da je s pravom tamo gdje je. Cibalia se ili voli, ili ne. Nema tu između. Bar tako ja razmišljam. Za mene je svejedno s kim se igra. Igra moj klub!

Ja imam samo jedan klub za koji s pravom mogu reći da je moj! Imam samo jedan grad koji je moj! U svim drugima ja sam stranac! Imam samo jedan stadion na kojem sam domaćin. Na svim drugima sam gost!

Puno puta smo pričali o tome, kada su bile euforije oko ostanka u ligi, što bi se dogodilo kada bi se našli u situaciji da se borimo za vrh. Mislili smo kako bi cijeli grad bio na nogama, kako bi sve gorilo i orilo na sve strane. Ali, evo, na žalost, dobili smo odgovor. Ništa se ne bi dogodilo.

Tu bi sad razni stručnjaci mogli napraviti silne analize i pronaći razloge u, recimo riječi koja sve objašnjava, recesiji, malodušnosti, bezvoljnosti, gubitkom interesa za nogometom, lošim nogometom. Naravno da se ni s čim od toga ne bih mogao složiti, jer su navijačke ulaznice primjerene situaciji, a nogomet je bio puno bolji nego se to stvarno u javnosti priznaje.

Recimo, utakmica sa Šibenikom je bila bolja od većine tekmi Lige prvaka u kojima su igrali najveći svjetski klubovi. A možda su ljudi naučili na te silne borbe za opstanak svake godine, pa se ne snalaze u ulozi favorita i ne osjećaju kako je ulazak u europsko natjecanje nešto bitno. 

No, nadam se da će nas naša Cibalia i dalje učiti tome da se znamo veseliti i vrhu tablice, a ne samo spašavanju 'gole kože' u posljednjim kolima. O tom povijesnom trenutku je već puno toga rečeno i napisano, a ja samo mogu još jednom ponoviti da će mnogima biti krivo što jednog dana neće moći pričati svojima kako su bili dio svega ovoga, kao što si sam nikada ne bih oprostio da nisam bio na utakmici Dinamo (V) – Čelik, iako ni mi tada nismo bili svjesni što nam se događa!

Onda je došla i ta zadnja tekma ove sezone. Udruga navijača je organizirala prijevoz autobusima i cijeli tjedan pozivala sve u Osijek. I okupio se respektabilan broj ljudi kod stadiona, s namjerom ukrcavanja u parkirane buseve bez obzira na kišu i nevrijeme koje se spremalo. Kako sam zbog posla dolazio prilično kasno, moji izgledi da uđem u neki od autobusa bili su gotovo nemoguća misija, ali se onda opet pojavila ekipa iz Novog Sela koja je sama posebno organizirala svoj autobus i začas se 'stvorilo' jedno mjesto za mene. Hvala im puno!

Put, iako kratak, vrlo zanimljiv i sadržajan. Istina da mi je opet stradao dres, ali sam dobro prošao, jer je vrlo malo propaljen. Moglo je biti i puno gore! Dolazak na stadion u Osijeku je bio spektakularan. Rijeke ljudi su se slijevale prema ulazu na sjevernu tribinu. Tek tada smo zapravo vidjeli koliko nas je, obzirom da je jako puno ljudi došlo vlastitim prijevozom.

Ta njihova sjeverna tribina namijenjena gostujućim navijačima, bila je ispunjena do posljednjeg mjesta ali je Vinkovčana bilo i na ostalim tribinama.Navijanje je bilo veličanstveno, i pjevale su se pjesme iz raznih grla. Od onih najmanjih do onih najstarijih. Zastave, baklje, transparenti, koreografija, sve besprijekorno pripremljeno i organizirano. I sve bez ijednog jedinog incidenta. Uostalom kao i cijele ove sezone. Zaista kapa do zemlje ekipi iz Udruge koja je napravila veliki posao i smjestila našu navijačku skupinu u sam vrh uz bok onih 'najjačih'.

Ponovno smo svi skupa pokazali kako se navija za svoj klub. Ali taj klub nije bio na našem nivou i odigrao je jednu, u najmanju ruku, ČUDNU utakmicu. Vrlo je znakovito bilo da smo imali loptu 80% tekme u svom posjedu, ali kao da nismo željeli zabiti. S druge strane, objektivno slabija i inferiornija momčad Osijeka zabila nam je dva gola, ni kriva ni dužna. Ali dobro, valjda je to samo nogomet, a ne nešto puno ružnije.

Na kraju su ipak slijedile ovacije igračima koji se nikako nisu mogli odvojiti od naše tribine te su zajedno s navijačima pjevali i slavili.P odijelili su dresove i ostale dijelove opreme, ali ja naravno nisam ništa od toga uhvatio, što nije ni čudno, jer sam stajao u samom kutu uz ogradu i tugovao dok su svi bili u euforiji.

Povratak je bio istim busom, s istom ekipom ali uz podijeljene komentare. Od onih da je bitna sezona, do onih da smo morali razbiti Osijek. Nitko od nas nije uspio doći niti do dresa a niti majica tiskanih povodom ulaska u Europu.

Malo mi je krivo što ostajem bez ijednog 'trofeja' za uspomenu  nakon ovakve sezone, ali možda i bolje jer iz Osijeka mi ništa ni ne treba. Nije to utakmica koju želim pamtiti!

Na najljepšem stadionu na svijetu opet fešta. Vol se okretao na ražnju, kuhao čobanac, igrala utakmica između navijača i uprave, pjevalo se, slavilo, palile su se baklje i sve je to vjerojatno potrajalo. Opet sam napustio 'bojno polje', ali ovaj put ne zbog svatova, nego zbog neraspoloženja. Ja svaku utakmicu doživljavam posebno i ne mogu slaviti nakon tako katastrofalnog poraza. Znam, slavila se sezona, ali ja sam takav i ne zamjeram nikom tko je slavio. Tako i treba. Slavlje smo i zaslužili, samo što sam ga ja 'obavio' nešto ranije.

Šteta, bila je ovo prilika koja se nije smjela propustiti, jer nikako nije isto biti drugi ili biti treći. Prvi na tablici je – prvak, drugi je – viceprvak, a treći - treći nema ime. No, iza nas je ipak jedna sjajna sezona za pamćenje a ispred nas nova uzbuđenja i iskušenja!
Nadam se samo da će ekipa ostati na okupu i da će odgovorni ljudi učiniti sve kako se ne bi dogodilo da se vratimo na one staze na kojima smo bili zadnjih godina!

****

Na kraju, koristim priliku da zahvalim, prije svega, mojim vjernim čitateljima, kojih  ima puno više nego sam uopće mislio, jer bez njih sve ovo zaista ne bi imalo smisla, Vedrani koja je sve ovo dotjerivala u neke normalne pravopisne tekstove, i posebno Hrvoju, koji je sve ovo objavljivao i brinuo da naša web stranica bude dostojna našeg kluba.