Vinkovci - Razmišljao sam od petka kad sam pročitao ovaj članak, što napisati u ovoj kolumni, jer sam ostao bez riječi.

Odlučio sam – ništa!

Tu se nema što komentirati, samo prenijeti u cijelosti jer ovo mora pročitati svaki navijač Cibalije, a bilo bi dobro kada bi to pročitali i neki odgovorni ljudi u HNS-u i uopće u RH.

Gospodine Matteoni, hvala Vam do neba!

VINKOVAČKE JESENI

U kasno proljeće 1980. godine curio je finiš Istrinog dugo čekanoga statusa jugoslavenskog drugoligaša. Kako obično biva u smiraju propalih projekata, kada nema rezultata a ishlapi novac, došljaci teška gostovanja "mudro" zaobiđu zbog kartona ili kao i stariji igrači zbog zatezanja zadnje lože. Tako je Istra put Vinkovaca, na jedno od posljednjih gostovanja povela nekolicinu juniora da popuni kadar. Zavidio sam trojici kvalitetnijih suigrača iz generacije koji su krenuli sretni, ali i nesvjesni što ih čeka. Jedan od njih po povratku mi je zorno opisao što se dogodilo - ne znam ništa osim da su zujali oko nas kao da lete. Završilo je 8:1, ne pamtim teži poraz u povijesti Istre. Netko je tada govorio o sramoti, jer su temeljem predrasuda Vinkovci značili sredinu sa 35 tisuća ljudi, duplo manje od "moćne" Pule. Stvarnost je pak nudila izvanrednu momčad na čelu s istinskim majstorom i golgeterom Sulejmanom Halilovićem. Nedugo potom zapamtio sam i snimku u nedjeljnom Sportskom pregledu, kojom je prezentirana kvalifikacijska petarda Vinkovčana za ulazak u prvu jugo-ligu te veličanstven ambijent na stadionu Mladosti... O Vinkovcima mi je kasnije često biranim riječima govorio i pokojni Dražan Jerković, otkrivajući s koliko je emocija radio u tamošnjem Dinamu...

Prije dva tjedna u Puli sam gledao Cibaliju, 29 godina stariji i iskusniji, u drugačijem svjetlu. Bez nekolicine prvotimaca odigrali su vrlo solidno, uzeli bod kompaktnošću, ponudivši nekolicinu mlađih zanimljivih igrača, prije svega napadača Barabana i vratara Antolovića. Pjesma u svlačionici prilična je homogenoj skupini ili, kolokvijalno rečeno, nogometnoj klapi! lako su tri dana kasnije doživjeli katastrofu u kup-susretu s trećeligašem Ruda­rom u Labinu, logika je sugerirala da će tri dana poslije biti pravi protiv jakog Hajduka. l TV kamere su potvrdile to očekivanje. Cibalia je u konačnici nadigrala Splićane. Ono što se još dalo zaključiti putem TV ekrana jest (opet!) izvanredna atmosfera na stadionu Mladosti, puno gledatelja i navijanja za Cibaliju, ali i Torcide za Hajduk, kva­litetan dekor prvoligaške razine... Zamjetno je da je i stadion Mladosti uređeniji, ne samo zbog atletske staze, kao stoje sve glasniji odjek da se u Vinkovcima vrlo kvalitetno poboljšavaju uvjeti rada, infrastruktura i organizacija Kluba. Je li onda drugo mjesto logičan slijed događanja? U pitanju je relativnost. Niti je orijentir kvalitete položaj do nedodirljivog Dinama, još manje je to neugodan labinski kup-posrtaj. Najbliža istini je teza da je Cibalia, nakon godina uspona i padova, pronašla ravnotežu djelovanja. Teži rezultatu pristojnom mogućnostima, ali i gradi klub i uvjete rada!

Ne znam koliko tko uspije zamijetiti, ali vinkovački iskorak, i to u vrlo teškim i složenim vremenima, pogotovo za napaćenu istočnu Hrvatsku, nema baš neki jači medijski odjek. Ili bolje rečeno, nema odjek koliko bi zaslužili oni koji se trude da Cibalia bude relevantan faktor HNL-a, počevši od uprave preko struke i igrača do navijača, gradskih odnosno županijskih faktora potpore. Zašto je to tako? Razlozi su "hrvatski". Vinkovci su, u nogometnom smislu, tretirani kao i svi koji se ne zovu Dinamo i Hajduk. Svaka neozbiljnija priča Maksimira ili Poljuda dominira nad najozbiljnijim projektima drugih klubova. Logično je za hrvatske prilike da se ama baš sve zna o Dinamu i Hajduku i njihovim glavnim likovima, ali je posve nelogično da se ne zna barem osnovno o trudu onih koji stvaraju manje stvarnosti u bitno težim okolnostima. Na stranu geopolitička priča, vječna nadmoć Zagreba pa Splita i obrnuto, nelogično je podcjenjivanje ostatka Hrvatske i zato stoje vrlo upitna vrijednost rezultata Dinama i Hajduka prema, recimo, Cibaliji ili Slavenu Belupu.

Navest ću vam tu relaciju kroz prizmu talijanske lige. Inter i Milan su klubovi metropole koji uvjerljivo najviše plaćaju igrače, godišnje 120 milijuna eura! Uvjerljivo najmanji, i točno deset puta manji kup za plaće ima Atalanta iz Bergama, 12 milijuna eura. Atalanta tako svaki osvojeni bod plaća 231 tisuću eura, a Milan čak 1,65 milijuna! Tablica učinka temeljem uloženog pokazuje drugo mjesto Udinesea sa 286 te Catanije sa 357 tisuća eura po bodu. Na dnu su najbogatiji, 19. Juventus sa 1,42, 18. Inter sa 1,27 milijuna i 17. Roma sa 1,20 milijuna eura za svaki osvojeni bod! Je li onda bolji ili uspješniji trener Mourinho od Marina u Udineseu ili je veći direktor Galliani od Pozza?

U fokusu HNL-a, vrijedi li više doseg Cibalije sa 12-13 milijuna kuna ili Dinamov s deset puta više sredstava? Je li uspješniji Mršić s anonimusima ili Jurčić sa skupocjenim imenima? Nudim još jednu relaciju - Kruno Jurčić osvojio je Kup i prvenstvo sa 150 milijuna godišnjeg potencijala Dinama, Elvis Scoria se krpa u Puli sa 8 milijuna kuna. Je li zato jača stručnost Jurčića ili Scorije, koji je u Rijeci, primjerice, bio pobjednik Kupa i u trci za naslov sa 20 milijuna kuna...
Što to sve govori? Dinamo i Hajduk će uvijek, prirodno, biti najveća snaga HNL-a, ali aktualnu muku domaćeg nogometa nećemo nadvladati ako se nastavi omalovažavati dosege, i znanje, onih koji su se pokazali sposobnim u tzv. provincijskim sredinama. Pogotovo se neće izaći iz kriza ako se HNS, Udruga klubova, mediji na čelu s HRT-om i javnost uopće, budu vodili isključivo stavom ljudi koji vode dva najveća kluba. Voditi Dinamo i Hajduk, HNS ili Udrugu, znači najviše moći, ali kako ukazuju gornji podaci ne podrazumijeva najviše znati. Iskustva nam nerijetko sugeriraju suprotno...

Robert Matteoni